O FLIK-u, Festivalu lončarstva i keramike u Petrinji

Petrinja i šire područje Banovine jedno su od najznačajnijih tradicijskih lončarskih središta u Hrvatskoj. Obrada gline na ovom prostoru ima dugu povijest koja svjedoči o povezanosti prirodnih resursa, obrtničkog znanja i kulturnog identiteta lokalne zajednice.

Prirodni preduvjeti i najraniji tragovi

Razvoj lončarstva na području Petrinje usko je povezan s dostupnošću kvalitetne gline uz rijeke Kupu i Petrinjčicu. Arheološki nalazi potvrđuju da je izrada keramičkih predmeta na ovom prostoru prisutna još od prapovijesti. Rani stanovnici oblikovali su posude ručno, a koristile su se za pripremu, čuvanje i posluživanje hrane.

U antičko doba, pod utjecajem rimske civilizacije i blizine Siscije (današnjeg Siska), proizvodnja keramike postaje organiziranija i tehnološki naprednija. Razvijaju se tehnike pečenja i standardizirani oblici posuđa, što svjedoči o kontinuitetu keramičke tradicije na ovom području.

Obrt i cehovska tradicija

Srednji vijek i rano novovjekovno razdoblje donose daljnji razvoj obrtničke proizvodnje. U 18. i 19. stoljeću, osobito u vrijeme Vojne krajine, Petrinja se oblikuje kao važno obrtničko i trgovačko središte. Lončari djeluju u okviru cehovske organizacije, čime se osigurava prijenos znanja, kvaliteta izrade i profesionalni status obrta.

Lončarstvo je u to vrijeme bilo pretežito obiteljski posao. Radionice su se nalazile uz obiteljske kuće, a znanje se prenosilo generacijama. Lončarsko kolo, peći za pečenje keramike i razvijene tehnike oblikovanja omogućile su veću proizvodnju i širu distribuciju proizvoda.

Zlatno doba petrinjskog lončarstva

Tijekom 19. stoljeća petrinjski lončari stječu prepoznatljivost diljem Hrvatske. Izrađivalo se uporabno posuđe od crvene gline: lonci za kuhanje, zdjele, vrčevi, ćupovi, peke i drugi predmeti namijenjeni svakodnevnoj uporabi. Proizvodi su se prodavali na sajmovima i tržnicama, a kvaliteta izrade osigurala je dobru reputaciju petrinjskih majstora.

Uz uporabnu funkciju, pojedini su predmeti imali i dekorativne elemente – jednostavne ornamente, urezivanje i glaziranje – što je pridonijelo estetskoj vrijednosti keramike.

Izazovi 20. stoljeća

Industrijalizacija i pojava tvornički proizvedenog posuđa tijekom 20. stoljeća postupno su smanjile potražnju za ručno izrađenom keramikom. Tradicionalne radionice zatvarale su se ili su se prilagođavale novim tržišnim uvjetima, usmjeravajući se na dekorativne proizvode i suvenire.

Unatoč tim promjenama, znanje i vještina obrade gline nisu nestali. Očuvani su kroz pojedine obitelji, entuzijaste i kulturne inicijative.

Suvremeni trenutak i očuvanje baštine

Danas se petrinjska keramička tradicija prepoznaje kao vrijedan dio nematerijalne kulturne baštine Banovine. Uz očuvanje tradicijskih tehnika, suvremeni keramičari razvijaju autorske pristupe koji povezuju tradiciju i suvremeni dizajn.

Festival lončarstva i keramike – FLIK – nastavlja tu tradiciju kao mjesto susreta majstora, umjetnika, edukatora i posjetitelja. Kroz radionice, izložbe i prezentacije vještina, festival promovira bogatu povijest petrinjskog lončarstva te potiče njegov daljnji razvoj i vidljivost.

Petrinja je grad oblikovan glinom – njezina povijest lončarstva nije samo priča o predmetima, već o znanju, radu i identitetu zajednice. FLIK tu priču prenosi u sadašnjost i otvara je budućim generacijama.

 

PETRINJSKE ŽENE U POVIJESTI HRVATSKE UMJETNIČKE KERAMIKE

 

U Petrinji se često ističe lončarska tradicija i njezina uloga u razvoju keramike. U kontekstu hrvatske umjetničke keramike s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, niz istaknutih autorica bio je povezan s Petrinjom kroz školovanje, rad ili umjetničko djelovanje. Njihov doprinos potvrđen je stručnim istraživanjima i arhivskom građom, osobito radovima povjesničara Borisa Vrge i Ivice Goleca.

O ulozi žena u kulturnom životu Petrinje u prvim desetljećima 20. stoljeća govorilo se i u emisiji Doručak na travi, koju vodi dr. sc. Darija Alujević. U emisiji je predstavljeno i istraživanje o kiparici Mili Vod, jednoj od najznačajnijih umjetnica povezanih s Petrinjom.

Petrinja je od početka 20. stoljeća bila važna sredina za razvoj autorske i umjetničke keramike. U gradu su djelovale ili se školovale umjetnice koje su sudjelovale u oblikovanju hrvatske moderne keramike, kiparstva i primijenjene umjetnosti.

 

Jelena Babić (Petrinja, 5.2.1883. – SAD, ?)

Majka hrvatske moderne keramike

Jelena Babić smatra se začetnicom autorske i umjetničke keramike u Petrinji početkom 20. stoljeća. Djelovala je kao učiteljica u Petrinji od 1901. do 1904. godine. Maturirala je 1918. na I. realnoj gimnaziji, a potom studirala na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (1918.–1920.), gdje je postala članica društva „Djelo“ za promicanje umjetničkog obrta. Između dva svjetska rata preselila je u SAD, ali je redovito dolazila u rodni grad.

 

Tijekom boravaka u Petrinji proučavala je pučku lončariju i narodne motive, nastojeći ih primijeniti u školskom ručnom radu i u praktičnoj umjetničkoj proizvodnji. Kao članica Udruge za promicanje ženskog rada, njezine su ideje i nacrti omogućavali seljankama da izrađuju razne ručne radove. Jelena Babić kreirala je nacrte prema kojima su petrinjski lončari izrađivali keramičke predmete utilitarne i dekorativne namjene — vaze, doze, pladnjeve, škopionice, čajnike i posude s figurama ljudi i životinja. Kao školovana slikarica s izraženim osjećajem za likovne efekte, ne samo da je oblikovala nacrte, već ih je i crtački ornamentirala i višebojno oslikavala.

Slijedeći Krizmanove zamisli o razvoju nacionalnog umjetničkog obrta, nije doslovno kopirala narodne ornamente s tkanina i vezova, već je vlastite florealne i ornamentalne kompozicije grafički i koloristički usklađivala s duhom narodnog stvaralaštva. Njezin rad podizao je primijenjenu umjetnost na viši estetski nivo, spajajući visoke umjetničke standarde s plemenitim nacionalnim osjećajem. Kako je sama istaknula:

„I naročito ne treba umjetni obrt smatrati kao jednu granu podređenu likovnoj umjetnosti. To apsolutno ne, i nikako, jer se u tome može pokazati isti onaj dar slobode i shvaćanja za nešto više. I u umjetnom obrtu ima onoga čemu vas ne može naučiti nikakva škola, ono što čovjek samo iz sebe samoga može dati. Mi u svojoj zemlji imamo široko polje djelatnosti, jer su u našem narodu neprocjenjive riznice iz kojih možemo uvijek crpsti pobude, utiske u svojoj duši prokuhati, i tako prerađene, dati ih u svijet.“

Zanimljivo je i da je popularnost domaće autorske keramike bila velika — posredovanjem Ullrichova salona, Jelena Babić je tijekom 1921. i 1922. godine prodala čak tristo svojih radova, što svjedoči o značajnoj zastupljenosti njezinih djela u zagrebačkim domovima.

Izvori: Boris Vrga, Petrinjska keramika, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija „Krsto Hegedušić“, 2016., str. 10.; Žarka Vujić, Art magazin Kontura, Zagreb, 2011, str. 211.

 

Mila Vod (1888.–1968.)

Prva hrvatska akademska kiparica

Kiparica Mila Vod, rođena kao Ludmila Wodsedalek 1888. godine u Budimpešti, prva je hrvatska akademski obrazovana kiparica, ali i pjesnikinja te pedagoginja. U Petrinja djeluje od 1920. do 1933. godine, ostavljajući dubok trag u kulturnom i umjetničkom životu grada.

U skromnom atelijeru uređenom u vlastitom domu, gdje je živjela sa suprugom, kiparom Viktorom Samuelom Bernfestom, i njihovim sinovima, posvetila se modeliranju, najčešće u terakoti zbog njezine dostupnosti i podatnosti. Glinu je pekla u radionicama petrinjskih lončarskih majstora, među ostalima Stanešića i Križanića. Aktivno je sudjelovala u društvenom životu grada, nastojeći potaknuti interes za likovnu umjetnost kroz suradnju s lokalnim lončarima, rad sa Ženskom udrugom za promicanje kućne tekstilne industrije te organizaciju izložbi i javnih predavanja.

Kao nastavnica vještina u Učiteljskoj školi i gimnaziji odgojila je brojne generacije učenika, potičući ih na umjetnički poziv. Prepoznala je i usmjerila talente poput Blanke Dužanec, Milke Vukelić i Antonije Stransky, kao i drugih mladih autora. Unatoč ograničenjima tadašnjeg školskog sustava i nerijetko konzervativnom odnosu dijela lokalne sredine, uspijevala je poticati kreativnost i individualni izraz.

Inspiraciju je nalazila u petrinjskoj pučkoj umjetnosti i prizorima svakodnevice. Smatrala je da su joj bliske „male, tople i sa životom vezane“ forme, a upravo su te intimne, folklorom nadahnute skulpture postale njezin prepoznatljiv doprinos hrvatskoj keramici. (Izvor: Boris Vrga, Petrinjska keramika, 2016.)

Po dolasku u Petrinju nastojala je, u suradnji s lokalnim lončarima, pokrenuti proizvodnju suvremeno oblikovane domaće keramike prema vlastitim i umjetničkim nacrtima, no ta inicijativa, unatoč velikom trudu, nije zaživjela na tržištu.

Godine 1928., nakon atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini u kojem je smrtno stradao Stjepan Radić, petrinjski Odbor za podizanje spomenika povjerio je upravo Mili Vod izradu njegova spomenika. Tako je Petrinja postala mjesto nastanka prvog spomenika Stjepanu Radiću, ali i prvog javnog spomenika na ovim prostorima koji je izradila jedna kiparica.

 

Erna Šaj (1887.–1964.)

Erna Šaj školovala se od 1904. do 1906. na Technikumu u Winterthuru, gdje je proučavala umjetnički obrt, a potom je studirala umjetnost i umjetnički obrt u Školi umjetnog obrta u Münchenu, često se družeći s poznatim slikarima. Nakon studija radila je kao nastavnica crtanja na ženskom liceju u Zagrebu, a potom kao strukovna učiteljica u Petrinji.

Od 1913. do 1917. djelovala je u sklopu Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije, gdje je kreirala kompozicije sastavljene od cvjetnih, vegetabilnih i geometrijskih ornamenata inspiriranih izvorom narodnih nošnji.

U vlastitom keramičkom radu fokusirala se na oslikavanje vaza i izradu malih keramičkih posuda u obliku žare, ukrašenih linearno stiliziranim florealnim motivima – grančicama, listovima i cvjetovima. Time je stvarala unikatna djela i doprinijela popularizaciji narodne ornamentike u suvremenoj keramici.

Izvor: Boris Vrga, Petrinjski atelijeri, Galerije „Krsto Hegedušić“, 2015., str. 51.–52.

 

TONKA STRANSKI (Antonija Stransky) (1907.–1984.)

Razvoj keramičke tradicije u Petrinji nakon ukidanja cehova 1860. godine, kada se lončarski ceh preoblikovao u Keramičarsku zadrugu, stvorio je temelj za modernizaciju struke u 20. stoljeću. U tom je kontekstu u srpnju 1930. održan trodnevni keramičarski tečaj uz potporu Državnog zavoda za unaprjeđenje zanatstva i industrije, na kojem je sudjelovala i kiparica Mila Vod, dok je predavač bio Fran Beran sa Srednje tehničke škole u Ljubljani. Tečaj je imao za cilj unaprijediti domaću proizvodnju kroz primjenu suvremenijih tehnika, kvalitetnijih glazura i oblikovanje prilagođeno tadašnjim tržišnim potrebama.

Početkom 1940-ih godina ponovno su pokrenute inicijative za obnovu i osuvremenjivanje petrinjskog lončarstva. Antonija Stransky zatražila je stručno usavršavanje te je pohađala tromjesečni tečaj keramike u Zagrebu, u Obrtnoj školi pod vodstvom Blanka Dužanec. Ondje je dodatno razvila znanja stečena tijekom školovanja i kroz rad s Milom Vod, savladavši modeliranje, glaziranje i pečenje gline, dekorativno oslikavanje, lijevanje u sadrenim kalupima te druge ključne keramičke postupke.

Po povratku u Petrinju 1943. godine vodila je dvomjesečni Tečaj keramike koji je pohađalo desetak polaznica. Tijekom trajanja tečaja surađivala je s lokalnim lončarima te organizirala posjet Zagrebu kako bi polaznice upoznala s radom Blanke Dužanec. Nastali radovi oslanjali su se oblikovno i koloristički na tradicijske petrinjske uzorke, spajajući baštinu i suvremeni pristup.

Godine 1946. Tonka Stranski osniva vlastitu keramičku radionicu u kojoj izrađuje uporabne predmete poput vrčeva, tanjura, zdjela, svijećnjaka, pepeljara, lonaca, vaza, igračaka i ukrasnih gumba, ali i dekorativne figurice životinja te zidne ukrase. Najčešće je radila u terakoti, ponajprije zbog otežane nabave boja i glazura u poslijeratnom razdoblju.

Izvori: Boris Vrga, Petrinjska keramika, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija „Krsto Hegedušić“, 2016., str. 20.–21.; Boris Vrga, Petrinjski atelijeri, Galerije „Krsto Hegedušić“, 2015., str. 96.–97.; Ivica Golec, Povijest grada Petrinje 1240. - 1592. - 2014., Matica hrvatska u Petrinji, 2014., str. 319.–320.

 

Blanka Dužanec (1908.–1989.)

Prva hrvatska školovana keramičarka

Blanka Dužanec smatra se prvom hrvatskom školovanom keramičarkom i dizajnericom industrijske keramike. Rođena u Zagrebu, svoj je umjetnički put snažno vezala uz Petrinju, gdje se doselila 1919. godine i pohađala petrinjsku gimnaziju (1920.–1928.). Upravo je ondje njezin talent prepoznala Mila Vod, prva hrvatska kiparica i voditeljica nastave modeliranja u petrinjskim srednjoškolskim ustanovama.

Već kao gimnazijalka Dužanec je oblikovala prve radove modelirajući glinu i oslikavajući je očevim soboslikarskim bojama, djelomično pod mentorstvom Mile Vod, a dijelom samostalno. Svoje je radove izlagala u Karlovcu (1926.), Sisku (1927.), Petrinji i Zagrebu (1928.). Na zagrebačkoj izložbi, gdje je gostovala na poziv Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije, predstavila je četrdesetak radova koji su već prvoga dana rasprodani, uz dodatne narudžbe. Posebno se isticala primjenom tradicijske tekstilne ornamentike sa seljačkih kaputa i prsluka na keramičke uporabne predmete. Neposredno prije toga održala je i samostalnu izložbu u Petrinji, izlažući tridesetak radova u izlozima staklane Josipa Šćetinca u današnjoj Nazorovoj ulici.

Zapažen uspjeh u Zagrebu usmjerio je njezin daljnji profesionalni razvoj. Kipar i profesor Obrtne škole u Zagrebu Vojta Braniš omogućio joj je stipendiju za usavršavanje kod Hinko Juhn na Akademiji likovnih umjetnosti. Početkom 1930. odlazi na trogodišnji studij keramike i kiparstva u Varšavu, gdje je tadašnja Akademija lijepih umjetnosti slovila za jednu od najsuvremenijih i najavangardnijih u Europi.

Po povratku u Zagreb sudjeluje u reorganizaciji Obrtne škole te 1934. godine u osnivanju Keramičkog odjela. Tijekom tri desetljeća pedagoškog rada obrazovala je generacije keramičara i snažno utjecala na razvoj hrvatske keramike. Modernizirala je nastavu uvođenjem kolegija poput Modeliranja i Konstruktivnog crtanja uporabnih predmeta za serijsku proizvodnju, približavajući obrazovanje potrebama industrije.

Sklona eksperimentiranju, osobito nakon što je razvila alergijsku reakciju na pojedine sastojke uvoznih glazura, razvila je vlastitu tehniku tzv. glazirane angobe – paletu zemljanih tonova obogaćenih metalnim oksidima, koja je omogućavala suptilna tonska prelijevanja te meko, pastelno oslikavanje.

Redovito je posjećivala petrinjske lončarske radionice i godišnje sajmove, gdje je u arhaičnim formama i narodnim motivima pronalazila poticaj za vlastita oblikovna istraživanja, s posebnim naglaskom na socijalni ugođaj i izražajnost malog čovjeka. Kako je sama zapisala, nastojala je narodne motive prenijeti u keramiku – u zemlju kao osnovni materijal – bilo figurativno, bilo ornamentalno, zadržavajući njihovu izvornost i životnost.

Izvori: Boris Vrga, Petrinjska keramika, POU Hrvatski dom Petrinja, Galerija „Krsto Hegedušić“, 2016., str. 14.–17.; Ivica Golec, Povijest grada Petrinje 1240. - 1592. - 2014., Matica hrvatska u Petrinji, 2014.

 

Iva Despić Simonović (1891.–1961.)

Akademska kiparica

Iva Despić Simonović rođena je 1891. godine u Hrastovici pokraj Petrinje, u imućnoj obitelji. Njezin otac, austro-ugarski general, rano je prepoznao njezin talent za kiparstvo i omogućio joj školovanje. Nakon osnovne škole i niže gimnazije upisala je Ženski tečaj za umjetničke radnje pri Obrtnoj školi u Zagrebu. Po zatvaranju tečaja nastavila je obrazovanje na Višoj školi za umjetnost, na kiparskom odjelu, gdje su joj profesori bili Robert Frangeš-Mihanović i Rudolf Valdec. Među kolegama joj je bila i Mila Vod.

Već tijekom školovanja istaknula se iznimnom darovitošću i marljivošću. Prvu izložbu održala je 1910. godine u zagrebačkom Umjetničkom salonu, zajedno s kolegom Ljubom Babićem, a kritika je posebno pohvalila njezinu samostalnost i senzibilitet u oblikovanju dječjih portreta. Nakon dvije godine studija u Zagrebu usavršavala se u Münchenu i Parizu, gdje je razvila prepoznatljiv izraz u izradi plaketa i medaljona, po čemu je ostala osobito zapamćena, uz portrete djece.

Izlagala je na Hrvatskim proljetnim salonima (1911.–1917.), a 1916. godine imala je zapaženu izložbu sa Zdenkom Pexidr-Sieger. Godine 1920. udala se za Acu Despića iz ugledne sarajevske trgovačke obitelji te preselila u Sarajevo, gdje je živjela i stvarala do smrti 1961. godine. U Bosni i Hercegovini smatra se prvom školovanom kiparicom. Živjela je u kući obitelji Despić, danas poznatoj kao Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, u društvu koje je ženama rijetko pružalo prilike za javno i profesionalno djelovanje, Iva Despić Simonović izgradila je uglednu umjetničku i društvenu poziciju. Kao tražena kiparica ostvarivala je financijsku neovisnost, podigla ljetnikovac i atelje te uspješno uskladila obiteljski i profesionalni život. U jednom od rijetkih intervjua istaknula je kako žene umjetnice često nose dodatni teret odgovornosti, naglašavajući razliku između muškog i ženskog iskustva u umjetničkom radu.

Njezina međunarodna prisutnost potvrđuje njezinu važnost na širem umjetničkom planu – izlagala je u Parizu, Beogradu i Londonu, što je u razdoblju Kraljevine Jugoslavije bilo iznimno postignuće, osobito za umjetnicu s ovih prostora.

 

Milka Vukelić (1910.–1993.)

Poznata autorica suvremene keramike

Milka Vukelić od najranijeg je djetinjstva pokazivala snažnu potrebu za likovnim izražavanjem. Nakon što je rano ostala bez roditelja, o njezinu odgoju i obrazovanju skrb je preuzeo stric Nikola, sudac u Petrinji. Školovanje je nastavila u petrinjskoj preparandiji, gdje prve poduke iz modeliranja i slikanja dobiva od akademske kiparice Mila Vod (Ljudmile Wodsedalek), što će trajno usmjeriti njezin umjetnički put.

Od 1932. do 1941. radila je kao učiteljica u ličkim selima. U tom razdoblju nastaje njezin prvi ciklus keramičkih figura, Ličke tanagre, inspiriran učenicima čije je glave modelirala u glini. S desetak radova 1938. sudjeluje na izložbi likovnih amatera Like u Gospiću. Tijekom Drugoga svjetskog rata djeluje u okolici Zagreba (Gračani i Bidrovec), pridružuje se antifašističkom pokretu te 1944. izlaže na izložbi umjetnika partizana u Pisarovini. Nakon rata vraća se u Zagreb, gdje kratko radi u Ministarstvu prosvjete kao referent za narodno prosvjećivanje.

Kao izvanredna studentica upisuje povijest umjetnosti, no 1947. vraća se učiteljskom pozivu i ostvaruje zapažene rezultate u likovnoj pedagogiji. Postaje članica Društva likovnih pedagoga i pedagoška savjetnica. U Zagrebu 1958. izlaže na izložbi likovnih amatera Jugoslavije. U području umjetničke keramike dodatno se usavršava kod Blanke Dužanec, osobito u tehnici fajanse, a povremeno radi i u ateljeima kipara Vanje Radauš i Pavle Perić.

Nakon odlaska u mirovinu 1964. godine u potpunosti se posvećuje umjetničkom radu, prvenstveno modeliranoj i oslikanoj keramici. Iste godine postaje članica ULUPUH. Sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama te natječajima u Italiji, Francuskoj i Hrvatskoj. Na Sedmoj izložbi Concorso di ceramica d’arte u Cerviji osvaja zlatnu medalju, a 1984. godine na Prvom svjetskom trijenalu keramike u Zagrebu prima nagradu kritike.

Iako je u početku bila prepoznata po punoj, plastično modeliranoj terakoti, kasnije se okreće plošnoj podlozi i razvija cikluse oslikane majolike i fajanse, čime trajno potvrđuje svoje mjesto u modernoj hrvatskoj keramici. Izgradila je prepoznatljiv i osobit stil, a njezina djela, prihvaćena i cijenjena u zemlji i inozemstvu, osigurala su joj trajnu poziciju u povijesti suvremene hrvatske umjetnosti.

PETRINJSKI LONČARI

 

Aleksandar Stanešić

Aleksandar (Šandor) Stanešić bio je jedan od posljednjih aktivnih petrinjskih lončara u razdoblju kada je tradicijski obrt postupno slabio. Uz pomoć supruge Tonke proizvodio je keramičke predmete za domaćinstvo te ih prodavao na tjednim i godišnjim sajmovima u Petrinji, okolici i Zagrebu. Budući da je Zagreb bio najvažnije tržište, svakog je utorka zaprežnim kolima kretao prema gradu kako bi u srijedu stigao na sajam u Heinzlovu ulicu, gdje je imao zakupljen skladišni prostor.

Njegova proizvodnja obuhvaćala je lonce za cvijeće, glinene protvane za pečenje mesa („bratfane“), zdjele za kolače („kuglofe“) i posude za cijeđenje sira („cediljke“). Za mesnu industriju Gavrilović izrađivao je zemljane ćupove za svinjsku mast. U njegovoj peći ispečen je i terakotni kip Stjepana Radića, modeliran 1929. godine.

S vremenom je, uz pomoć sina Mateja, modernizirao proizvodnju nabavom stroja za miješenje gline i električne keramičke peći, čime je tradicionalni obrt prilagodio suvremenijim tehničkim uvjetima rada.

Dragutin Cotić

Dragutin (Drago) Cotić vodio je Centar za kućnu radinost od 1972. do 1991. godine te značajno pridonio revitalizaciji petrinjske keramičarske djelatnosti. Kao nastavnik likovnog odgoja, još je 1958. godine izradio svoj prvi suvenir – stiliziranu figuru mačke, prodavanu na Zagrebačkom velesajmu.

Tijekom njegova vodstva obnovljena je suvenirska proizvodnja oslikavanjem lončarskih predmeta poput pladnjeva, bokala, pepeljara i zvonaca. Godine 1992. osniva obrt Rukotvorine Cotić (kasnije Domaća radinost), specijaliziran za proizvodnju i prodaju rukotvorina i suvenira. U radu se oslanjao na keramiku i pučki vez, dokazujući da autentična etnografska baština može biti temelj prepoznatljivog petrinjskog suvenira.

Specijalizirao se za unikatne medalje, plakete i replike motiva iz hrvatske povijesne i kulturne baštine. Njegovi su proizvodi plasirani na sajmovima diljem Hrvatske te u suvenirnici Nacionalnog parka Plitvička jezera. Autor je plakete „Zeleni cvijet“, nagrade Hrvatske turističke zajednice, te niza suvenira s petrinjskim simbolima.

Za svoj rad dobio je više priznanja, uključujući nagradu na izložbi Kvarner Expo 2013. godine. Projekt „Lonci s hrvatskih ognjišta“ (1996.) stekao je status hrvatskog suvenira. Cotić je svojim dugogodišnjim djelovanjem snažno pridonio brendiranju petrinjskog kulturnog identiteta.

 

Matej Stanešić

Matej (Mato) Stanešić nosio je epitet posljednjeg petrinjskog lončara, nastavljajući višestoljetnu obiteljsku tradiciju koja seže do 17. stoljeća. Nakon školovanja i položenog majstorskog ispita, profesionalni je radni vijek proveo u Gavriloviću, a po odlasku u mirovinu 1975. godine potpuno se posvetio lončarstvu i preuzeo očevu radionicu „Stucka“.

Njegov najprepoznatljiviji proizvod bila je glinena stucka – tradicionalna posuda za vodu i vino, ukrašena petrinjskim grbom i stihovima lokalnih pjesama. Svaka stucka bila je unikat, ručno izrađena na lončarskom kolu. Proizvodio je i pehare, lončanice, tepsije, svijećnjake za sijanje pšenice te druge uporabne i suvenirske predmete.

Modernizirao je radionicu nabavom električnih peći i strojeva za obradu gline, opskrbljujući kvalitetnom glinom i zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Sudjelovao je na brojnim izložbama i natjecanjima, dobivši nagradu „Hrvatski suvenir“ 1998., priznanje Zlatne ruke Hrvatske obrtničke komore 2005. te druga priznanja za očuvanje tradicijskih obrta.

Godine 2014. zbog financijskih i administrativnih poteškoća ugasio je stoljetni obrt, ali je proizvodnju nastavio u okviru kućne radinosti, ostavivši snažan trag u očuvanju petrinjske lončarske baštine.

Predrag Kodrić

Predrag Kodrić započeo je djelovanje 1981. godine u Centru za kućnu radinost, gdje je pod vodstvom Dragutina Cotića usvojio osnove lončarstva. Nakon šest godina rada osniva vlastitu radionicu u Turkulinovoj ulici, usmjerenu prema kreativnijoj i autorskoj suvenirskoj produkciji.

Inspiriran arheološkim i povijesnim motivima, dizajnirao je suvenire poput Rimske uljanice (1989.) i Šparavca (1990.), nastojeći tradicionalne forme prilagoditi suvremenom interijeru. Sudjelovao je na natječajima, među ostalim za Univerzijadu 1987., gdje je osvojio drugu nagradu za maketu oglasnog stupa sa šestinskim kišobranom.

Kao likovni pedagog u Osnovnoj školi Mate Lovraka u Petrinji osnovao je 2002. godine likovno-keramičarsku sekciju, potičući učenike na reinterpretaciju tradicionalnih lončarskih oblika. Time je pridonio prijenosu znanja i kreativnom razvoju novih generacija.

Valentino Valent

Valentino Valent završio je keramičarsku obuku kod Mateja Stanešića 2010. godine te postao njegov nasljednik. Godine 2017. otvorio je vlastitu radionicu Lončarstvo VaL, razvijajući proizvodnju uporabne i dekorativne keramike.

Specijalizirao se za izradu amfora, pekača, pehara i tradicionalnih stucki, ali i za zahtjevne projekte poput velikih amfora za vinare, koje se potapaju u more radi dozrijevanja vina. Vina iz takvih amfora nagrađena su međunarodnim priznanjima.

Autor je i ambicioznog projekta „Križni put pod morem“ u uvali Jelinak, realiziranog 2017. godine u suradnji s Joškom Kandijom. Riječ je o podvodnom muzeju s 52 skulpture koje prikazuju postaje križnog puta.

Valent je pokrenuo inicijativu za osnivanje Muzeja petrinjskog lončarstva i revitalizaciju tradicije kroz edukativne i turističke projekte. Svojim radom uspješno je nadogradio petrinjsku lončarsku baštinu suvremenim dizajnom, novim materijalima i poduzetničkim pristupom, osiguravajući kontinuitet ove višestoljetne tradicije.

 

FLIK – Festival lončarstva i keramike – manifestacija je posvećena očuvanju, promociji i suvremenom razvoju keramičke i lončarske tradicije na području Petrinje i šire regije. Festival okuplja tradicijske majstore, suvremene keramičare, umjetnike, edukatore, studente i sve ljubitelje rada s glinom.

U gradu s bogatom lončarskom poviješću, FLIK predstavlja susret prošlosti i sadašnjosti – prostor u kojem se tradicija prenosi, reinterpretira i razvija.

 

Ciljevi festivala

FLIK je usmjeren na:

• očuvanje tradicijskih tehnika obrade gline
• promociju petrinjskog i hrvatskog lončarstva
• povezivanje obrtnika, umjetnika i institucija
• edukaciju djece, mladih i šire javnosti
• poticanje suvremenog keramičkog stvaralaštva

Festival djeluje kao platforma za razmjenu znanja i iskustava, ali i kao poticaj razvoju kulturnog i kreativnog sektora.

 

Program i sadržaji

Program FLIK-a obuhvaća raznolike sadržaje koji spajaju edukaciju, prezentaciju i doživljaj:

• demonstracije rada na lončarskom kolu
• radionice za djecu i odrasle
• stručna predavanja i susrete s umjetnicima
• izložbe tradicijske i suvremene keramike
• prodajne sajmove i prezentacije proizvoda

Poseban naglasak stavlja se na interaktivnost – posjetitelji imaju priliku izravno sudjelovati u radu s glinom, upoznati procese oblikovanja i pečenja te doživjeti keramiku kao živu vještinu.

 

FLIK i lokalna zajednica

Festival je duboko povezan s identitetom Petrinje kao povijesnog lončarskog središta. Kroz suradnju s lokalnim obrtnicima, udrugama, obrazovnim institucijama i kulturnim organizacijama, FLIK doprinosi očuvanju nematerijalne kulturne baštine Banovine.

Istovremeno, festival ima i širu dimenziju – povezuje tradiciju s turizmom, kreativnim industrijama i suvremenim umjetničkim praksama, pozicionirajući Petrinju kao mjesto susreta znanja, stvaralaštva i kulturnog dijaloga.

Vizija

FLIK teži postati prepoznatljivo regionalno i nacionalno središte susreta keramičara i lončara, festival koji njeguje autentičnost, potiče izvrsnost i otvara prostor novim generacijama stvaratelja.

U gradu oblikovanom glinom, FLIK slavi ruke koje stvaraju – i tradiciju koja traje.

KERAMIČKI ATELJE PETRINJA

 

Keramički atelje Petrinja predstavlja jedno od ključnih mjesta očuvanja i razvoja keramičke umjetnosti u gradu Petrinji, koji je stoljećima prepoznatljiv po svojoj bogatoj lončarskoj tradiciji. Smješten u sredini koja je oblikovala generacije majstora obrta, atelje danas povezuje tradiciju i suvremeni umjetnički izričaj.

Atelje vodi Udruga GRAK, koja kroz njegov rad sustavno razvija keramičku umjetnost te aktivno promovira petrinjsku lončarsku baštinu na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Djelovanje ateljea obuhvaća umjetničko stvaralaštvo, edukaciju i kulturnu suradnju, čime postaje važan nositelj identiteta grada.

U Keramičkom ateljeu Petrinja izrađuju se unikatne umjetničke skulpture, uporabna keramika poput šalica, zdjela i tanjura, dekorativni i suvenirni predmeti nadahnuti lokalnom tradicijom. Posebna pažnja posvećuje se očuvanju autentičnih tehnika izrade, ali i istraživanju suvremenih pristupa oblikovanju gline. Time se tradicijsko lončarstvo ne promatra samo kao baština prošlosti, već kao živa i razvijajuća umjetnička praksa.

Edukativna komponenta jedan je od temeljnih stupova rada ateljea. Organiziraju se tečajevi i radionice za djecu, mlade i odrasle kroz koje sudionici stječu znanja i praktične vještine modeliranja gline, rada na lončarskom kolu, oblikovanja, ukrašavanja, glaziranja i pečenja keramičkih predmeta. Takvi programi potiču kreativnost, razvijaju manualne sposobnosti te doprinose prijenosu znanja na nove generacije.

Keramički atelje Petrinja ujedno je domaćin međunarodne umjetničke rezidencije, čime postaje prostor susreta domaćih i stranih umjetnika. Rezidencijalni program omogućuje razmjenu iskustava, umjetničkih praksi i kulturnih perspektiva, dodatno obogaćujući lokalnu scenu i pozicionirajući Petrinju na karti suvremene keramičke umjetnosti.

Kroz kontinuirani rad i posvećenost očuvanju tradicije, Udruga GRAK postala je jedna od nositelja zaštićenoga nematerijalnog kulturnog dobra Lončarstvo na području Petrinje. Ovaj status potvrđuje vrijednost petrinjskog lončarstva kao dijela hrvatske kulturne baštine te naglašava važnost njegova očuvanja i daljnjeg razvoja.

Nakon razornog potresa 2020. godine, djelovanje ateljea dobilo je i dodatnu simboličku dimenziju. Kroz umjetnost i zajednički rad, Keramički atelje Petrinja pridonosi kulturnoj i društvenoj obnovi grada, jačanju zajedništva i stvaranju novih prilika za kreativni i profesionalni razvoj. Danas on nije samo prostor stvaranja, već i mjesto susreta, učenja i očuvanja identiteta Petrinje.

https://otvoreniatelje.eu/

https://web.facebook.com/keramicki.atelje.petrinja

Europska ruta keramike (European Route of Ceramics) kulturna je ruta Vijeća Europe koja povezuje gradove i regije s bogatom tradicijom proizvodnje keramike. Ruta okuplja povijesna i suvremena keramička središta diljem Europe, promičući zajedničku baštinu, razmjenu znanja i razvoj kulturnog turizma.

Keramika je jedan od najstarijih zanata u ljudskoj povijesti, a europski prostor obiluje raznolikim tehnikama, stilovima i tradicijama – od tradicijskog lončarstva do visoko razvijene umjetničke i industrijske keramike. Europska ruta keramike objedinjuje tu raznolikost u zajedničku kulturnu priču.

 

Kulturna ruta Vijeća Europe

Status Kulturne rute Vijeća Europe dodjeljuje se inicijativama koje promiču zajedničke europske vrijednosti, međukulturni dijalog i održivi razvoj. Europska ruta keramike povezuje:

• povijesne keramičke gradove
• muzeje i interpretacijske centre
• radionice i obrtničke tradicije
• suvremene umjetničke i edukativne institucije

Ruta potiče suradnju među članicama, razmjenu stručnih iskustava te razvoj projekata u području kulture, obrazovanja i turizma.

 

Povezivanje tradicije i suvremenosti

Jedna od temeljnih vrijednosti Europske rute keramike jest povezivanje tradicijskog znanja s suvremenim umjetničkim praksama. U fokusu su:

• očuvanje nematerijalne kulturne baštine
• prijenos znanja na mlađe generacije
• inovacije u dizajnu i primjeni keramike
• međunarodna suradnja i mobilnost umjetnika

Ruta tako stvara mrežu gradova koji zajednički rade na promociji keramike kao dijela europskog identiteta.

 

Značaj za Petrinju i FLIK

Turistička zajednica Grada Petrinje primljena je u ovu renomiranu kulturnu rutu 2023. godine i jedini je hrvatski predstavnik. Uključivanje Petrinje i njezine bogate lončarske tradicije u kontekst Europske rute keramike potvrđuje njezin povijesni i kulturni značaj. Time se petrinjska baština pozicionira unutar šire europske mreže keramičkih središta.

Za FLIK – Festival lončarstva i keramike – Europska ruta keramike predstavlja prirodan okvir suradnje, razmjene i međunarodne vidljivosti. Kroz umrežavanje, gostovanja umjetnika i razmjenu programa, festival doprinosi povezivanju lokalne tradicije s europskim kulturnim prostorom.

 

Zajednička europska priča u glini

Europska ruta keramike pokazuje kako se kroz jedan materijal – glinu – mogu povezati različite kulture, povijesti i identiteti. Ona potvrđuje da keramika nije samo obrt ili umjetnost, već i važan dio zajedničke europske kulturne baštine.

U tom kontekstu, Petrinja i FLIK aktivno sudjeluju u stvaranju suvremene europske keramičke priče – utemeljene na tradiciji, otvorene prema budućnosti.

Petrinjsko lončarstvo, odnosno tradicionalno umijeće izrade uporabnih i umjetničkih predmeta od petrinjske gline, službeno je prepoznato kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Ovo priznanje potvrđuje iznimnu vrijednost dugotrajne obrtničke tradicije koja je oblikovala kulturni identitet grada Petrinje i šire regije Banovine.

U listopadu 2024. godine, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske uvrstilo je tradicionalno petrinjsko lončarstvo i keramiku u Registar kulturnih dobara RH kao nematerijalno kulturno dobro. Time je tradicija ručne obrade gline, koja se prenosi s generacije na generaciju, dobila formalnu zaštitu i status od nacionalnog značaja.

Ovaj važan korak rezultat je inicijative Turističke zajednice Grada Petrinje i Keramičkog ateljea Petrinja, s ciljem očuvanja, dokumentiranja i promocije petrinjske lončarske tradicije. Uvrštenje u Registar kulturnih dobara potiče lokalnu zajednicu, obrtnike i umjetnike na aktivno njegovanje zanata te doprinosi njegovoj vidljivosti u kulturnom i turističkom kontekstu.

Petrinjsko lončarstvo stoljećima je bilo jedan od ključnih gospodarskih i kulturnih obrta u gradu zbog obilnih nalazišta kvalitetne gline i vještine lokalnih majstora. Danas, uz sustavno očuvanje ove nematerijalne baštine, tradicija se nastavlja kroz radionice, festivale poput FLIK-a – Festivala lončarstva i keramike, edukativne programe i suvremene keramičke prakse koje povezuju prošlost i sadašnjost.

Popis Nositelja

Rješenje

Inter STAS 2021 

FLIK je posebno priznanje Inter STAS primio na 28. Međunarodnom festivalu turizma, turističkog filma i krajolika u Solinu za projekt FLIK – Festival lončarstva i keramike, prepoznat kao izniman doprinos oživljavanju stoljetne tradicije lončarstva te stvaranju mogućnosti umjetničkog izražavanja u glini. 2025. 

Simply the Best 2025

FLIK je dobio prestižnu nagradu Simply the Best u okviru Turističke burze PUT – priznanje za kreativno oblikovanje manifestacije koja njeguje tradiciju i običaje života, a svojim aktivnim sadržajima i prezentacijama lokalnih vrijednosti doprinosi unapređenju turističke ponude destinacije.

Inter STAS 2025

Inter STAS 2025. koji uključuje i 28. ITF’CRO — Međunarodni festival turističkog filma, međunarodni žiri dodijelio je više nagrada i priznanja za turističke filmove/video uratke prijavljene iz cijelog svijeta. Među njima su i:

Film/Video „FLIK – FESTIVAL LONČARSTVA I KERAMIKE“ dobio je posebno priznanje unutar kategorije turističkih filmova/video uradaka. Ovaj film autora Stanislava Radičanina prijavljen od strane Turističke zajednice Grada Petrinje istaknut je i nagrađen na festivalu 2025. godine. To znači da je rad povezan s FLIK-om prepoznat i nagrađen na međunarodnoj razini za doprinos promociji turističkog i kulturnog sadržaja kroz filmski format.

Monografija „Petrinjska keramika“ autora dr. Borisa Vrge, petrinjskog liječnika, pjesnika i povjesničara umjetnosti, predstavlja jedno od najvažnijih i najopsežnijih stručno-popularnih izdanja posvećenih tradiciji lončarstva i keramike na području grada Petrinje. Djelo sustavno istražuje povijest i razvoj petrinjskog lončarstva kroz više od tri stoljeća, naglašavajući njegovu ulogu u oblikovanju kulturnog identiteta grada.

O autoru

Dr. Boris Vrga prepoznat je kao dugogodišnji istraživač kulturne i umjetničke baštine Banovine. Osim što je liječnik pulmolog, autor je brojnih monografija, povijesnih prikaza i zbirki posvećenih umjetnosti, povijesti grada i njegovoj baštini. Njegov rad karakterizira strast prema lokalnoj tradiciji i predanost očuvanju kulturnih vrijednosti.

 

Sadržaj monografije

Monografija „Petrinjska keramika“ donosi:

• temeljitu povijesnu analizu razvoja lončarstva u Petrinji
• opis tehnika oblikovanja i pečenja keramike
• tipološke prikaze tradicionalnih oblika i motiva
• uvid u organizaciju obrta i uloge cehovskih i obiteljskih radionica
• bogatu vizualnu dokumentaciju predmeta, alata i radionica

Knjiga povezuje tradicijske pristupe s njihovim značajem za kulturnu povijest grada, čime postaje vrijedan izvor Za sve zainteresirane za petrinjsku baštinu.

 

Izdavač i dostupnost

Monografiju je izdala Turistička zajednica Grada Petrinje kao dio programa za očuvanje i promociju lokalne baštine. Publikacija je dostupna javnosti putem Turističke zajednice Grada Petrinje.

 

Promocija knjige

Svečano predstavljanje monografije održano je 23. svibnja 2025. godine u Maloј dvorani POU Hrvatski dom Petrinja. Na promociji su sudjelovali autor dr. Boris Vrga, predstavnici Turističke zajednice Grada Petrinje, lokalne vlasti te brojni ljubitelji kulture i tradicije. Tijekom predstavljanja istaknuta je važnost publikacije za očuvanje petrinjske keramičke tradicije i poticanje budućih istraživanja. Kulturni program obogatio je i nastup Vokalnog ansambla Petrusice.

 

Značaj za zajednicu i baštinu

Monografija „Petrinjska keramika“ predstavlja temeljnu referencu o tradiciji petrinjskog lončarstva i vrijedno je kulturno dobro koje doprinosi:

• širenju znanja o povijesti lokalnog obrta
• očuvanju nematerijalne kulturne baštine
• podršci edukativnim i kulturnim programima

Posebno je značajna u kontekstu sve većeg interesa za petrinjsko lončarstvo, uključujući njegovu službenu zaštitu kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske i njegovo mjesto u suvremenim kulturnim događanjima poput FLIK – Festivala lončarstva i keramike.

 

„Petrinjska keramika nije samo obrt, već trajni pečat identiteta grada.“
— dr. Boris Vrga, Petrinjska keramika (2025.)